I
Lutajuči
hodnicima, Musaši je izbegavao osvetljene sobe iz kojih je dopirala graja.
Pokušavao je da pronađe kuhinju. Međutim, pred njega izađe devojka koja mu se
učini poznata i on se seti da je to ona mala Rinja koja je do malopre bila u
njihovoj sobi.
Ne možete ovuda
gospodine – reče mu ona šireći ruke. – Gostima je zabranjeno da idu u sporedne
prostorije. Moram da ste pošli u toalet, pa ste se zbunili. Pokazaću vam gde se
nalazi. Misleći da je pijan ona ga uhvati za rukav da ga povede ali on se blago
otrže.
- Nisam pijan i nije
mi potreban toalet. Učini mi jednu uslugu. Odvedi me u jednu praznu sobu i
donesi nešto hrane.
- Doneću vam hranu i
u veliku sobu u kojoj su vaši prijatelji – reče ona.
- Ne, ne tamo! Tamo
se svi lepo zabavljaju. Ja imam neka druga posla, pa me moram nešto da pojedem
pre toga.
- Dobro, shvatam –
klimnu glavom. – Šta bi ste želeli?
- Ništa posebno. Dve
velike lopte od pirinča bile bi mi sasvim dovoljne.
Ona se vrati za
nekoliko minuta noseći na poslužavniku lopte od pirinča. Posluži mu ih u jednoj
neosvetljenoj sobi. Musaši odmah navali na jelo. Devojka je gledala kako jede
kao da dugo nije stavio ništa u usta.
- Pretpostavljam da
mogu da izađem iz kuće preko unutrašnjeg dvorišta – reče on kad je završio sa
jelom.
Ne čekajući odgovor,
on krete do verande koja je gledala na vrt.
- Kuda će te
gospodine? – upita Rinja.
- Ne brini, brzo ću
se vratiti. Imam posla.
- Ali, zašto
izlazite na zadnji izlaz?
- Svi bi me
zaustavljali kad bih im se javio, a moji domaćini bi i sami izgubili volju za
zabavu kad bi videli da ja odlazim. Ovako je bolje.
- Čekajte, otvoriću
vam kapiju, ali vas molim da se što pre vratite. Ako se ne vratite, ljutiće se
na mene što sam vas pustila.
- Ne brini. Ako
gospodin Mizuoći pita za mene, kaži mu da sam otišao do svetilišta Rengeoin.
Imam tamo sastanak sa jednim poznanikom i brzo ću se vratiti.
- Morate da se
vratite. Oni će urediti da vas večeras zabavlja Jošino daju. A takvu priliku ne
treba propustiti. Ona je velika lepotica.
II
Musaši izađe kroz
veliku kapiju već pokrivenu snegom i ode pravo u radnju koju je zapazio na
ulazu u kvart sa kućama gejši. On zatraži nove sandale od slame, ali ih tu nisu
imali. Ta radnja, koja je i njeno ime govorilo – Amisađaja – specijalizovala se
za velike šešire kojima su prikrivali glavu oni koji nisu želeli da budu viđeni
u kvartovima zadovoljstva.
Musaši zamoli
devojčicu iz radnje da otrči negde i kupi mu nove sandale, a on za to vreme
čvršće priveza pojas kimona, uze papir i četkicu od vlasnika i napisa kratku
poruku koju ugura u rukav svog ogrtača. Onda pozva starog vlasnika radnje i
zamoli ga da mu pričuva ogrtač.
- Ako se ne vratim
do jedanaest časova, molim vas odnesite ovaj ogrtač u kuću "Ogija" i dajte ga
čoveku koji se zove Koecu.
Starac mu reče da će
to rado učiniti.
Kad se devojčica
vrati, Musaši pažljivo veza nove sandale peko svojih kožnih čarapa i uze novi
šešir plativši vlasniku radnje mnogo više nego što je sve to koštalo. Onda se
oprosti i krete navukavši šešir na oči da se zaštiti od snega koji je sve gušće
padao. Pahuljice su bile krupne kao latice trešnjevog cveta.
Dvadesetak ljudi je
klečalo moleći se ispred kapije svetilišta. Pred njima su bile napuštene zgrade
nekad čuvenog centra vere šinto. Sa obližnjih brda čula se lupa zvona čiji su
zvuci prodirali u njihova srca.
- Dosta je molitve-
reče Denšićiro. – Treba da krenemo.
Pre nego što su
ustali, jedan samuraj opomenu ostale da dobro pričvrste svoje sandale.
- U ovakvim ledenim
noćima uzice ne smeju da budu suvuše stegnute jer će se pokidati, a ne valja da
budu ni suviše olabavljene. Od toga može da zavisi ishod celog dvoboja – reče
on Denšićiru.
- Moje sandale su u
redu. Malopre sam proverio. Kad su ovakve noći, umesto kaiševa od like treba
upotrebiti kaiševe od platna. To je jedini način i ja to uvek radim – reče vođa
škole Jošioka.
U svetilištu,
Denšićiro nastavi sa pripremama za dvoboj proveravajući i najmanji deo svoje
odeće da li je dobro namešten. Čak mu je bila važna i krpa koja mu je služila
kao povez za kosu i kaiševi kojima je vezao rukave kimona. Sve je bilo
podjednako važno i mala nepažnja prilikom priprema mogla je da bude kobna.
Kad se pripremio, on
proveri oružje i vide da se lako vadi iz korica.
Kad je sve završio,
okružen svojim pratiocima ozbiljnih i namršenih lica, on poče da hoda tamo-amo
po snegu ispuštajući čitave oblake pare iz usta.
III
U pismu izazova koje
su uputili Musašiju, samuraji kuće Jošioka su kao mesto sastanka naveli poljanu
iza Rengeoina, a vreme – devet uveče. Da bi bili sigurni da im Musaši neće
pobeći oni su poslali onu trojicu koji su predali pismo da ostanu u blizini
Šojuove kuće. Sada je ostao da pazi samo Hjosuke, a drugu dvojicu je poslao da
jave da je sve u redu.
Dok su se
približavali Rengeoinu ugledaše veliku vatru koja je gorela ispred zgrade.
- Ko bi sad to mogao
da bude? – upita Denšićiro.
- To mora da su
Rjohei i Đurozaemon – reče neko.
- Šta, i njih
dvojica ovde? – upita Dešićiro ljutito. – Suviše nas je. Ne bih želeo da ljudi
posle pričaju kako je Musaši izgubio samo zato što ga je napalo mnogo ljudi.
- Ne brini, kad on
naiđe, mi će mo se ukloniti.
Glavna zgrada hrama
bila je prostrana građevina sa trideset tri velika stuba spojena lukovima. Hram
se zvao Snđusangendo. Iza njega bio je širok prostor pogodan za vežbanje u
streljanju iz velikih strela i dugo je upotrebljavan u tu svrhu.
Baš ta tradicija
koja je vezivala taj deo prestonice za borilačke veštine navela je Denšićira da
izabere Rengeoin za svoj dvoboj sa Musašijem. I sam Denšićiro i njegovi ljudi bili
su zadovoljni takvim izborom. Okolo je bio drvored borova koji je čuvao
zemljište od vetrova i bujica. Na poljani nije bilo trave, korova i drugih
rastinja koje bi smetalo učesnicima u dvoboju.
Rjohei i Đurozaemon
ustadoše da pozdrave Denšićira.
- Sigurno vam je
hladno – reče Rjohei. Možete se malo ogrejati kraj vatre.
Denšićiro ćutke sede
na mesto koje mu pokaza Rjohei i pruži ruke nad vatrom. Grejao ih je puckajući
prstima. To ga je smirivalo.
- Izgleda da sam
malo poranio – reče on. Čini mi se da smo prošli pored jedne čajdžinice?
- Da, ali je bila
zatvorena – odgovori jedan čovek.
- Neka mi jeda od
vas donese malo sakea. Ako bude dovoljno snažno lupao, otvoriće mu.
- Sake, sada?
- Da, zašto ne.
Hladno mi je – reče i primače se vatri.
Pošto se u dvorani
za vežbanje uvek pojavljivao bazdeći na sake, svi su počeli njegovu ljubav
prema piću da primaju kao nešto sasvim normalno. Zato pomisliše da je možda
bolje da sada zagreje stomak sa malo sakea na koji je navikao, nego da drži mač
smrznutim rukama. Neko tiho primeti da bi bilo bolje poslušati naređenje nego
ga sada razljutiti, pa jedan čovek brzo krete prema čajdžinici! Uskoro, on
donese posudu sa velikim sakom.
IV
- Odlično! Viknu
Denšićiro kad mu dadoše sake. – Ovo je moj najbolji prijatelj i saveznik!
Samuraji su ga
nervozno gledali dok je pio velikim gutljajima, ali Denšićiro uspe da se na
vreme zaustavi. I sam je bio svestan da mu je život u pitanju.
- Neko ide! – viknu
jedan. – To je Musaši!
Svi dobro oslušnuše,
i stvarno, tamna figura se pojavi iza glavne zgrade. Ćovek im mahnu.
- Ne brinite, to sam
ja! – viknu im on i oni poznadoše Jošioku Ganzaemona, Kenpoovog brata i
Denšićirovog strica. Iako mu je hakama bila podvezana kao da je spreman za
trčanje, nije mogao da sakrije godine. Leđa su mu bila povijena, i sve drugo
je, uprkos njegovj vitalnosti, odavalo starog čoveka.
- Vidi, čika Gen!
Šta tebe dovodi ovamo usred noći?
- Denšičiro! Milo mi
je što te vidim! – obradova se starac. – Rešio si, znači, da opereš ukaljano
porodično ime?
- Da striče, mislio
sam da svratim i do tebe ... – slaga Denšićiro koreći sebe što je zaboravio da
se makar posavetuje sa starcem.
- Ništa ti ne brini.
Nema tu šta da se priča. Tvoj brat je postao bogalj, ime Jošioka se blati na
svakom koraku. Da nisi ništa preduzeo, ja bih te naterao na to!
- Ne brini, sve će
biti u redu. Ja nisam mek kao moj brat.
- Verujem ti, jer te
znam. Trčao sam čak iz Mibua dovde samo da te vidim pre dvoboja i ohrabrim te.
Samo, upozoravam te, Denšićiro, nemoj da potceniš protivnika. Koliko sam čuo o
njemu, izgleda da je prilično opasan.
- Toga sam svestan –
reče Denšičiro.
- Onda nema šta da
brineš. Budi miran i uzdaj se u pomoć bogova. Ako slučajno pogineš, ja ću se
pobrinuti za tvoje telo.
- Ha, ha, ha, ha,
hajde čika Gene, priđi vatri i ogrej se.
Starac lagano popi
čašicu sakea, a onda se okrenu samurajima oko vatre.
- Šta radite vi ovde? Mislite da mu pomognete svojim
mačevima? Ovaj dvoboj je zakazan samo za dvojicu i na šta to liči da vas
dvadeset prati jednog čoveka, dok drugi dolazi sam? Uskoro će da naiđe, pa je
bolje da svi krenete sa mnon. Odmaknućemo se dovoljno daleko da ne izgleda kao
neka zaseda.
Ljudi se zgledaše,
ali su morali da poslušaju. Tako Denšićiro ostade sam. Sedeo je pored vatre i
grejao se.
"U vreme kad
samo dolazili ovamo, čula su se zvona koja su označavala osam sati. Sad bi
trebalo da je već devet. Musaši izgleda kasni", mislio je
Denšićiro...
Jedino što je ostalo
od njegovih učenik bili su tragovi i ugažen sneg oko vatre. Kad god bi se grana
povila pod težinom snega i čulo rušenje bele mase, Denšićiro se okretao u tom
pravcu. Najzad, iz snega izroni jedan čovek. Bio je to Hjosuke.
- Dolaze! – reče on
zadihano sa očiglednim znacima nervoze na licu.
- Dolazi! – ponovi
automatski Denšićiro, ali je već bio na nogama i gasio vatru.
Hjosuke ga obavesti
da je Musaši odavno krenuo iz kuće gejši i da mu je verovatno trebalo ovoliko
vremena zbog velikog snega.
- Samo pre nekoliko
minuta video sam ga kako se penje kamenim stepenicama svetilišta Gion. Ja sam
krenuo prečicom. Nije mogao mnogo da zaostane iza mene.
- Dobro, Hjosuke,
hvala ti. Idi sad odavde!
- Gde su ostali?
- Ne znam, ali ni ti
mi nisi potreban ovde.
- Dobro, gospodaru.
Reče Hjosuke poslušno, ali je već odlučio da ostane u blizinini. Dok je
Denšićuro gazio poslednje ostatke vatre i gledao prema ulazu, Hjosuke se sakri
ispod uzdignutog temelja hrama i tamo se primiri. Iako nije primetio koliko je
snažan vetar na otvorenom, tu ispod zgrade bilo je toliko hladno da je uskoro
promrzao do kostiju. Pokušavao je da se što više skupi i zgrči kako bi mu bilo
malo toplije, ali zubi su mu i dalje cvokotali.
V
Denšićiro se odmaknu
stotinak koraka od zgrade hrama i zauze položaj ispod jednog bora. Naslonio se
jednom nogom na visok koren drveta i strpljivo čekao. Toplina koju mu je doneo
sake već je izčilela i on oseti kako mu postaje sve hladnije. Živci su mu bili
već na kraju. To je bilo jasno i Hjosukeu koji je pred očima imao čitavu
poljanu. Na snežnoj belini sve beše vidno kao usred dana.
Gomila snega pade sa
borove grane, Denšićiro se trže. Od Musašija ni traga.
Najzad, ne mogavši
više da izdrži hladnoću ispod uzdignutih temelja hrama, Hjosuke izađe iz
skrovišta.
- Šta je sa
Musašijem» Zar ga još nema?
- Šta ti si još tu?
– viknu Denšićiro ljutito, ali vide da je Hjosuke i sam nervozan i promrzao pa
ne reče ništa više.
Njih dvojica krenuše
jedan prema drugom osvrčući se.
- Ne vidim ga. Gde
li je mogao da nestane – pitao je Hjosuke, a obojica su bili sve nervozniji i
nervozniji.
- Ta kukavica mora
da je pobegla! – reče Denšićiro ljutito.
- Sigurno nije. Ne
bi dolazio ćak do svetiišta Gion da bi se onda izgubio.
- Šta je ovo?
Prekide ga Denšićiro.
Nešto je čuo i sad
je napeto posmatrao u tom pravcu. Više nije bio siguran ni u svoja čula.
Daleko iza glavne
zgrade videlo se kako se otvaraju neka vrata i jedan sveštenik izlazi sa svećom
u ruci. Pored njega je neko stajao, ali nije moglo da se odredi da li je to
sveštenik ili prosjak, samuraj ili običan trgovac.
Sveštenik se odmače
od vrata i zatvori ih za sobom zaklanjajući sveću plašeći se da je vetar ne
ugasi. Prošavši između kuhinje i glavne zgrade, sveštenik i čovek se popeše na
veliku verandu Sanđusangendoa.
- Ovde se sve noću
zatvara, pa stvarno ne mogu ništa da vam kažem o tome. Večeras sam tu video
nekoliko samuraja kako se greju oko vatre, ali gde su oni sada, stvarno ne bih
znao da vam kažem. Možda su to baš ljudi koje tražite, ali nisam ih čak ni
dobro video da bih nešto mogao da tvrdim. Vatra se do skoro videla.
- Žao mi je što sam
vas uznemirio. Mora da ste već spavali. Zima je i svi ranije ležu. A – nastavi
on – eno dva čoveka ispod onog bora! Mora da su to ljudi koji su mi poručili da
ovamo dođem.
- Pa, neće vam ništa
faliti ako ih pitate. Najbolje da odete do njih – reče sveštenik koji je
stvarno bio pospan.
- To ću i učiniti –
reče Musaši – Hvala vam na trudu i molim vas, vratite se u svoju toplu sobu.
Odavde ću moći i sam.
- Je l¢ to neki običaj gledanja snega usred
noći? – upita ga svveštenik na rastanku – kad se tako kasno sastajete?
- Nešto slično tome, - reče Musaši glasno se
nasmejavši.
- Molim vas samo još nešto – vrati se sveštenik
koji je i dalje zaklanjao sveću rukom – Znam da ovo može da zvuči uvredljivo,
ali molim vas i vaše prijatelje da više ne pale vatru tako blizu hrama. To je
opasno za sve stare drvene zgrade, pa i ako palite, molim vas da je obavezno
ugasite kad krenete kućama.
Svešteniku se očigledno nije više spavalo.
- Učiniću to, ne brinite – umiri ga Musaši.
- Dobro, onda ja mogu da odem – reče najzad
sveštenik i zatvori za sobom kapiju koja je zatvarala put prema kuhinji.
Musaši ostade sam na verandi. Gledao je u pravcu
Denšićiroa i njegovog učenika.
- Je li to on, Hjosuke? – upita Denšićiro.
- Ne znam. Zašto dolazi od kuhinje?
- Ali, ne izgleda mi da je neko od ljudi koji žive
u hramu.
VI
Denšićiro i Hjosuke krenuše dvadesetak koraka
prema hramu. Čovek se primače sredini verande i videše kako vezuje rukave
uzicom.
- Musaši! – viknu naglo Denšićiro.
Najednom mu je bilo jasno da je taj čovek koji
stoji iznad njega na verandi u prednosti, i da je zauzeo mnogo bolji položaj
nego on koji je mnogo ranije došao. Taj čovek jednostavno nije imao o čemu da
brine već da se samo usredsredi na neprijatelja pred sobom.
Iza Dešićiroa je bio prazan prostor, sneg i vetar,
mrak. Bio je skoro siguran da Musaši nije nikoga doveo sa sobom, ali sama
činjenica da je postojao prazan prostor iza njega koji je mogao da donese
opasnost, već je predstavljao smetnju.
- Odlazi odavde! – reče on osorno Hjosukeu uz pokret
kao da briše nešto ispred svog lica.
Hjosuke se skloni u dubinu dvorišta hrama.
- Da li si spreman? – upita iznenada Musaši.
- Bio je to prvi put da Denšićiro jasno čuje
njegov glas. To pitanje delovalo je kao komad leda koji je pao na vatru njegovog
uzbuđenja. Glas je bio miran, ali oštar.
- To je znači taj klipan – reče Dešićiro u sebi.
Njegova mržnja prema Musašiju bila je neizmerna.
Žalio je svog starijeg brata, patio zbog osramoćenog porodičnog imena, besneo
pri pomisli da ga stanovnici prestonice već danima porede sa njim, a imao je
već urođenu netrpeljivost prema onome što je smatrao seljačkom skitnicom koja
hoće da se predstavlja kao samuraj.
- Ko si ti da mene pitaš? – obrecnu se on. – Da li
si spreman? Već odavno je prošlo devet sati!
- Zar sam rekao da ću doći tačno u devet? – glasio
je Musašijev odgovor.
- Samo se izvlačiš! Sve vreme sam čekao ovde. Kao što vidiš, ja sam potpuno spreman i
zato silazi odatle!
Dešićiru je bilo jasno da je u podređenom položaju
tu gde je stajao i želeo je da svog protivnika izazove da siđe sa verande.
- Sad ću odmah, ne brini – reče Musaši uz smešak.
Musaši i Dašićiro su bili različiti tipovi boraca,
naročito kad su bile u pitanju pripreme za borbu. Danšićiro je fizički bio
potpuno spreman, ali psihički, bio je sav rastrzan. Musaši je, međutim, bio
spreman za borbu u svakom trenutku, i za njega je borba počela još onog
trenutka kad su mu trojica samuraja iz kuće Jošioka doneli pismo.
Kad je došao do svetilišta Gion, video je mnogo
tragova u snegu i odmah mu je sve postalo sumljivo. Primetivši da ga prati
čovek od kvarta kuća sa gejšama do svetilišta, on je shvatio da se nešto
neobično događa i odlučio da napravi neočekivani potez.
Ušao je na glavnu kapiju Rengeoiona i došao do
kuhinje. Tamo je probudio sveštenika iz kuhinje, ispitao ga o svemu što se
događalo te većeri i, iako je bilo već kasno, dozvolio mu je da ga posluži
čajem. Onda se pojavio sa sasvim suprotne strane na verandi, sa koje je imao
pogled na celo dvorište. Tako je uspeo da preuzme inicijativu od čoveka koji je
bio siguran da je u boljem položaju.
VII
Druga Musašijev prednost bila je u Dešićirovom
pokušaju da ga izvuče sa verande i nekako primami u dvorište. Jedan način
odgovora na taj poziv bio je da ga odmah prihvati, a drugi da ga potpuno
ignoriše i postupi onako kako mu se u tom trenutku svidi. Trebalo je dobro
paziti, jer u takvim slučajevima pobeda je mogla da se uporedi sa odrazom
meseca u vodi. Ako neko skoči suviše naglo da ga uhvati, može da ga izgubi i
istovremeno se udavi.
Denšićiro nije više mogao da se savlada.
- Ne samo što kasniš – vikao je – nisi čak ni
spreman za borbu! A ja stojim na čvrstom tlu i čekam te da se već jednom
smiluješ i kreneš u borbu!
- Rekao sam da dolazim. Samo treba malo da
pričekaš – reče mirno Musaši.
Denšićiru je bilo jasno da ne sme da gubi živce,
ali suočen sa očiglednim pokušajem ponižavanja i namerom protivnika da ga
razljuti, nikako nije mogao da se kontroliše. Sve ono što je pročitao ili
naučio o strategiji borenja sad je potpuno zaboravio.
- Silazi ovamo! – povika on nekontrolisano. – Ovde
dođi, u dvorište! Prestani sa tim trikovima i bori se kao čovek! Ja se zovem
Denšićiro i ne mogu da podnesem to tvoje taktiziranje i kukavičko ponašanje.
Ako se toliko plašiš, nisi dostojan da izađeš pred mene! Silazi odatle!
- Jošioka Denšićiro, kažeš? Ne znam zašto bih se
tebe plašio? Isekao sam te već jednom posred pojasa. Bilo je to u proleće
prošle godine i tad si se isto ponašao kao sada. Ponavljaš iste greške, to ti
ne valja.
- O čemu ti to govoriš? Gde? Kada?
- U oblasti Jamato u Kojagjuu.
- Kojagju?
- Da, u kupatilu u krčmi "Vataja".
- I ti si bio tamo?
- Bio sam. Naravno, bili smo obojica bez odeće i
bez oružja, ali sam te dobro posmatrao i ispitao da li bih mogao da te isećem.
Baš tamo, u tom kupatilu, pobedio sam te očima, i to u velikom stilu.
Ti verovatno verovatno nisi ništa osetio, jer na
tvom telu nije ostala ni jedna rana, ali je bilo kristalno jasno da si izgubio
taj dvoboj. Drugima možeš da pričaš o svojim sposobnostima kao mačevaoca, ali
što se mene tiče, možeš da me izazoveš na smeh – trijumfovao je Musaši.
- Uvek sam mislio kakav bi ti mogao da budeš čovek
i razmišljao šta bi u ovom trenutku mogao da mi kažeš. Sad mi je samo jedno
jasno – ti si običan idiot! – reče Denšićiro. – Ako misliš da će me tvoje
brbljanje uzbuditi, prevario si se. Siđi ovamo i ja ću ti iseći taj bezobrazni
jezik.
- Čime želiš da se borimo? – upita ga Musaši. –
Mačem ili drvvenim mačem?
- Zašto mi postavljaš takvo pitanje? Došao si bez
drvenog mača.
- To je tačno. Tvoj poziv je stigao kad sam pošao
kod gejši. A tamo mi drveni mač nije potreban. Ali, ako baš insistiraš, oteću
ti tvoj iz ruke i boriti se njime – reče Musaši mada je i sam shvatio da je
malo preterao sa omalovažavnjem protivnika.
- Ja ne nosim drvene mačeve, budalo! Vadi oružje i
bori se, ako uopšte nešto znaš osim da pričaš!
- Jesi li spreman? – začu se ponovo Musašijevo
pitanje.
- Dođi i uveri se! – glasio je odgovor.
VIII
Na snegu ostade dugi trag sandala koje su
ostavljale za sobom liniju kao da su tuda prošle neke neobične sanke. Denšićiro
se naglo povuče unazad desetak koraka da bi napravio mesta Musašiju. Musaši
strča nekoliko stepenica i onda naglo skoči napred. Bio je najzad na zemlji.
Pred njim je stajao Denšićiro.
Iako je bila noć, pri snežnoj belini se videlo kao
prema nekoj velikoj svetiljci. Bilo je hladno, toliko da se čoveku ledila krv u
žilama, ali oni su se pokrenuli i hladnoća za njih više nije postojala.
Kretali su se jedan prema drugom tražeći najbolji
položaj i ispitujući se. Maćevi su još mirovali u koricama, ali bilo je kao da
ih već drže u rukama.
Odmakli su oko pedeset metara od zgrade hrama, kad
Denšićiro iznenada izgubi glavu. On naglo izvadi mač i zamahnu ispred sebe.
Njegov mač je bio veoma dug, prave dužine prema njegovoj visini. Uz tih
zviždukav zvuk on polete kroz vazduh divno zasvetucavši u mraku i to pravo
prema mestu na kojem je Musaši stajao.
Ali, Musaši je bio mnogo brži od mača. Još je bilo
brže sečivo koje sevnu iz njegovih korica. Odmakoše se jedan od drugoga.
Pogledaše se, ovoga puta sa oružjem u ruci.
Prođe nekoliko minuta velike napetosti. Borci su
stajali nepomični i bez glasa, mačeva dignutih u vazduh, sečivo prema sečivu,
ali na razdaljini od skoro tri metra. Toliko su dugo stajali da se nagomilani
sneg na Danšićirovim obrvama obrušio i pao mu na trepavice. On poče da koluta
očima i pravi grimase kako bi se oslobodio tog neočekivanog neprijatelja.
Disanje mu je bilo ubrzano i sve jače i dublje, a iz grudi mu izbijaše vreli
dah.
Odjednom je shvatio u koliko je lošem položaju i
lagano poče da ga obuzima očaj.
"Zašto držim mač u visini očiju kad ga uvek
držim visoko iznad glave?", pitao se. I čitavo teo bilo mu je u neprirodnom položaju. Osećao je da se
ne ponaša onako kako sam želi, nego onako kako zamišlja da bi trebalo da se
postavi kako bi zaplašio Musašija i uverio ga u svoju čvrstinu.
Saznanje da stoji u stavu koji ga samo sputava i
iz koga nikada nije napadao, uznemirila ga je do krajnjih granica. Ko zna
koliko puta je pokušavao da pokrene ramena i izdigne mač iznad glave, ali je
osećao da je to suviše rizično. Musaši je čekao na samo jedan takav pokret, te
male delove sekunde, kad će mu ruke sa mačem zakloniti pogled prema protivniku.
Musaši je takođe držao mač u visini očiju, ali su
mu ramena bila opuštena, pokretljiva i spremna da pokrene mač u bilo kom
pravcu. Denšićirove ruke, postavljene u položaj na koji nije navikao, bile su
ukočene, skoro utrnule. Musašijev mač je bio tako nepokretan da sneg poče da se
nagomilava na njegovoj gornjoj ivici.
IX
Dok je pomno pratio svaki pokret svoga protivnika
i tražio mu i najmanju grešku, Musaši je brojao sopstvene udisaje. Ne samo da
je želeo da pobedi, on je znao da mora da pobedi. Znao je da ponovo stoji na
onoj opasnoj granici, na liniji između života i smrti. Za njega je Denšićiro
nešto neizrecivo veliko i snažno što mora da sruši. Kroz glavu mu prođe ime
boga rata Haćimana i ono ga u tom trenutku prizva.
"Bolji je tehničar od mene", pomisli Musaši iskreno. Osetio je istu
onakvu inferiornost koju je osetio davno u zamku Kojagju kad se našao između
četiri najbolja mačevaoca škole starog Jagjua. Uvek se slično osećao kad bi se
našao pred školovanim mačevaocima iz neke škole sa dugom tradicijom. Njegova
sopstvena tehnika borenja bila je bez ikakve prave forme, bez ikakvog
teorijskog osnova, ništa više od sirovog metoda: ubi ili umri sam.
Po Denšićirou je video koliko je stil koji je
stvorio Jošioka Kenpo savršen u svojoj jednostavnosti. Taj čovek, otac njegovog
protivnika, proveo je život u tesanju i glađenju tog stila borenja isto onoliko
jednostavnom koliko i kompleksnom. Takav stil, koji je Denšićiro jedini u
potpunosti prihvatio nije mogao da bude pobeđen obićnom sirovom silom ili većom
snagom duha.
Musaši je dobro pazio da ne napravi neki
nepotreban pokret. I sam je bio iznenađen koliko njegove sopstvene ruke odbijaju
da se pokrenu i ispruže mač za udarac. Najbolje što je mogao da učini u toj
situaciji bilo je da ostane u defanzivi i pasivno čeka na neprijateljev pokret.
Oči su mu prosto pocrvenele od napora koji je činio tražeći slabu tačku i
čekajući Denšićirov neoprezan pokret.
Srce poče snažno da mu lupa. Da je bio običan
čovek, izgubio bi se u vrtlogu osećanja i udavio u njemu. Ali, ostao je miran i
stabilan. Njegova sposobnost da savlada takva osećanja i uzbuđenja često ga je
spašavala od smrti. Duh mu je bio potpuno budan i činilo mu se da je debeli veo
skinut sa njegovih očiju.
I dalje je vladala mrtva tišina. Sneg se
nagomilavao na Musašijevoj kosi i Denšićirovim ramenima.
Musaši više nije video ogromnu bezličnu prepreku
ispred sebe. On sam više nije postojao kao odvojeno biće. Njegova želja za
pobedom beše zaboravljena. Video je jasno belinu snega koji je padao između
njega i protivnika i njegov duh beše čist i jasan kao i taj sneg. Sav prostor,
ceo svemir, izgledao mu je samo kao produženi deo njega samog, njegovog
sopstvenog tela. Bio je u dvorištu hrama, a i istovremeno ga nije bilo.
Denšićiro poče da se kreće napred. Na vrhu
njegovog mača koncentrisala se njegova volja za napadom.
I onda se dva života ugasiše od udarca jednog
jedinog sečiva. Musaši nije znao zašto, ali njegov mač polete u stranu, u
napad, i glava, ili samo možda njen deo, koja je pripadala Denšićirovom učeniku
Otagurou Hjosukeu prolete pored Musašija kao velika rumena trešnja, a telo poče
da lagano pada u pravcu Denšićira.
X
Drugi vanzemaljski krik koji se čuo bio je
Denšićirov – Denšićirov pobednički krik kojim je krenuo u napad. Ali, on bi
zaustavljen na pola puta. Musaši ga presrete svojim telom i udari snažno negde
iz visine stomaka. Dešićirovo snažno telo se odbi od njega i pade u sitni beli
sneg. Ležao je u snegu ispružen dok su mu ruke još stezale mač. Lice mu je bilo
zariveno u sneg čiju vlažnost i lakoću više nije osećao.
Musaši više ne beše tu.
- Jesi li čuo ovo? – pitali su se Jošiokini
samuraji.
- To mora da je Denšićiro!
- Možda je ranjen!
Crne senke Ganzaemona i učenika iz škole koju je
nekada vodi o njegov brat stuštiše se prema mestu dvoboja kao nezadrživi talas.
- Vidi! Pa to je Hjosuke! Mrtav je! – viknu jedan.
- A Denšićiro? – upita drugi, a odgovor brzo
dobiše.
- Denšićiro! Denšićiroooo!
Znali su da više nema svrhe zvati ga. Hjosukeova
glava bila je rasečena oštrim sečivom od desnog uveta do sredine usta, a
Denšićirova od temena do desnog obraza. Očigledno, sve je bilo gotovo za samo
nekoliko trenutaka.
- Zbog toga sam te opomenuo! – vikao je Genzaemon
već mrtvom sinovcu. – Zbog toga sam ti rekao da ga ne potcenjuješ. O,
Denšićiro, Denšićiro!
Starac zagrli svog poginulog sinovca pokušavajući
da ga zagreje i donese mu mir koji za života nije imao. Dok je grlio to mrtvo
telo, on vide učenike kako kao izgubljeni lutaju po okrvavljenom snegu.
- Gde je Musaši?! – riknu on. – Pronađite ga!
Ali, Musašija nigde nije bilo.
- Nema ga nigde – odgovori starcu jedan samuraj.
- Mora da je ovde negde! – vikao je Ganzaemon. –
Nije moguće da ima krila. Ako ga ne nađem i ne osvetim Denšićira nikada više
neću mići da se pojavim kao pripadnik porodice Jošioka! Nađite ga!
Jedan samuraj ugleda nešto u daljini i pokaza u
tom pravcu.
- Eno ga, eno ga Musaši! – viknu on i svi potrčaše
u tom pravcu.
Ali, to nije bio Musaši. On je stajao pod
nastrešnicom najbliže zgrade. Gledao je Jošiokine ljude. Onda pođe polako duž
zida, pa se pope na verandu i lagano otpuza do njenog drugog kraja.
Došavši do suprotne strane zgrade, on
smiri svoje disanje i misli, pa se izgubi u noći.
Tekst preuzet iz serijala
Borilačke veštine – MIJAMOTO MUSAŠI
Sveska 5 – VETAR
Autor – Eiđi Jošikava
Prevod sa japanskog – Dragan Milenković
Izdanje – NIRO DEČIJE NOVINE, april 1984.
Slika preuzeta sa