PRIJATELJ TRANSFER ELEKTRONIK

Nehruova 51, tel. + 381 11 318 40 46, delatnost : knjigovodstvo i računovodstvo


недеља, 16. август 2009.

UDARNE POVRŠINE

Udarne površine su delovi tela preko kojih se prazni energija pokreta prilikom izvođenja blokova i udaraca.

Kao borilačka veština Karate je nastao iz potrebe da se u nesigurnim vremenima odbrani život i imovina. Zbog čestih zabrana nošenja oružja moralo se sopstveno telo pretvoriti u ubojito oružje. Osvajačke vojske i razbojničke horde su bile dobro opremljene i naoružane. Golorukom narodu nije ostalo ništa drugo nego da vežbanjem ojača udarne površine kako bi i kroz oklop naneli povredu. Preciznim udarcem u vitalnu tačku onesposobili bi ili ubili napadača. Razvitkom civilizacije nesigurnost opstanka se smanjila, a sa njom i potreba za vežbanjem smrtonosnih tehnika. Mnoge veštine borenja su svoje tehnike redukovale i prilagodile pravilima sportskog takmičenja. Zbog humanizacije sportskog borenja broj udarnih površina na takmičenjima je ograničen.
Sa tradicionalnog stanovišta koji Karate tretira kao veštinu celo telo je oružje. Ipak udarne površine uslovno možemo podeliti u dve grupe. Prva grupa pripada gornjim, a druga donjim ekstremitetima. Većina njih se koristi i u tehnikama odbrane i u tehnikama napada. Kroz istoriju nastanka Karatea primečujemo da se u kineskom periodu razvoja ručna tehnika zasnivala na udarnim površinama otvorene šake. Škole su inspiraciju za tehnike, kretanja i način borbe pronalazile u životinjama čije su pokrete u borbi imitirali. “Tigrova kandža”, “Leopardova šapa”, “Ždralov kljun” samo su neke od udarnih površina nastale u tom periodu. Sa prelaskom veštine na tlo ostrva Okinawa na kome su postavljeni temelji modernog Karatea počinju da se forsiraju tehnike sa zatvorenom šakom.
Udarne površine kao što su koleno, lakat, peta, koren dlana ili dno pesnice predstavljaju prirodna oružja. Njima se može udariti bez neke posebne pripreme tako da se iz tog razloga najviše primenjuju u tehnikama samoodbrane.
Pravilo je da kada se počne sa vežbanjem u paru svaki jači kontakt sa partnerom prouzrokuje bol i ostavi vidne tragove na koži u obliku oderotina, crvenila, modrica ili hematoma. Neophodno je da se posebnim vežbama udarne površine (telo) pripreme kako ne bi došlo do povreda kože, krvnih sudova, zglobova, ligamenata, tetiva ili kostiju. Sklekovi su osnovna vežba gde se jačaju zglobovi i neke od udarnih površina ruke. Mogu da se izvode na više načina : osloncem na dlanove, pesnice, nadlanice ili prste (5, 3, 2 ili 1). U tradiciji Karatea Makiwara je osnovna sprava na kojoj se vežbaju udarne površine. U prošlosti su se koristile posude sa graškom, pirinčem, peskom, metalnom piljevinom i sličnim sadržajima za izvođenje udaraca rukom. U današnje vreme najviše se koriste razne vrste džakova i fokusera. Ozbiljan rad na jačanju udarnih površina zahteva tretman naročitim biljnim mastima i uljima pre i posle treninga. Ovi preparati se mogu nabaviti u specijalnim Budo radnjama. Kao preventiva sprečavanju povreda obavezno je pre samog vežbanja dobro zagrejati celo telo. Naročitu pažnju treba posvetiti predelu udarne površine gde treba masažom (trljanjem) pojačati cirkulaciju. Redovnim dugogodišnjim vežbama udarne površine će ojačati i bez ikakvih problema moći će te lomiti crepove, daske, cigle, blokove, kamenje, čak i komade gvožđa. Međutim to ima i svoju cenu. Udarne površine će ogrubeti i verovatno će doći do izvesnih deformacija.
Udarne površine u Karateu su u direktnoj vezi sa učenjem tehnika udaraca i blokova. Imaju uticaj na terminologiju jer se tehnike udaraca delom ruke koji nije pesnica nazivaju po udarnoj površini : Shuto uchi, Haito uchi, Haishu uchi itd. Takođe imaju udela i u klasifikaciji tehnika.
Kyokushinkai veliku pažnju poklanja realnosti izvođenja tehnike koja se ogleda kroz praktikovanje testa lomljenja – Tameshiwari. Učenici su obavezni da na ispitima polome određeni broj dasaka udarnim površinama predviđenim zvanjem za koje polažu. Na takmičenjima borci su obavezni da pre borbe polome određeni minimum dasaka. Udarne površine kojima moraju da izvedu udarce su Seiken, Shuto, Hijji/Enpi i Sokuto. Takmičar koji polomi veći broj dasaka (zbir sva četiri lomljenja) u situaciji nerešene borbe odnosi pobedu.


Ruke

Seiken – Čelo stisnute pesnice. Odnosi se samo na površinu savijenog kažiprsta i srednjeg prsta. Svi prsti šake se ispruže jedan uz drugi. Palac se odvoji da bude u istoj ravni sa dlanom. Prsti se savijaju vrhovima prema dlanu, zglob po zglob, počevši od malog prsta do kažiprsta. Vrhovima se pritisnu na dlan tako da se nokti ne vide. Palac se savije i položi preko savijenog kažiprsta i srednjeg prsta. Važno je da su nadlanica pesnice i gornja strana podlaktice povezane zamišljenom pravom linijom. Čelo pesnice je u odnosu na tu liniju pod uglom od 90°. Ako je zglob šake iskrivljen u odnosu na podlakticu pod bilo kojim uglom, doći će prilikom udarca do povrede. Tokom uvežbavanja tehnike ili u borbi, pesnica nije svo vreme maksimalno stegnuta. Ona mora biti pravilno formirana, ali se maksimalno kontraktuje samo u trenutku završne faze udarca. Naročitu pažnju treba obratiti na položaj palca jer je izložen povredama kada se odvoji od ostalih prstiju.




Ryutoken
– “Pesnica zmajeve glave”. Prsti su savijeni u prvom zglobu gledano od dlana. Vrhovima su prislonjeni na dlan. Srednji prst je isturen prema napred. Samo je on na zamišljenoj pravoj liniji koja ga spaja sa nadlanicom i gornjom stranom podlaktice. Ostali prsti su blago savijeni u zglobu koji ih spaja sa dlanom. Palac je savijen i oslonjen vrhom na kažiprst.




Hitosashiyubi ippon ken
– Malim, domalim i srednjim prstom napravimo isti pokret kao kod formiranja Seikena. Kažiprst savijemo na isti naćin ali njegova gornja površina od dlana do prvog zgloba je u ravni sa nadlanicom i gornjom stranom podlaktice. Vrh palca pritiska vrh kažiprsta i tako mu daje podršku.




Nakayubi ippon ken
– Površina savijenog prvog zgloba srednjeg prsta koji je pomeren prema napred iz formirane pesnice. Palac svojim vrhom pritiska vrh srednjeg prsta uz dlan i tako mu daje podršku kako bi mogao da izdrži silu udarca.




Oyayubi ippon ken
– Površina prvog savijenog zgloba palca gledano od vrha. Formira se tako što se prsti ispružene šake saviju na isti način kao kada se formira Seiken. Savijeni palac se svojim vrhom osloni na bočnu površinu savijenog prvog zgloba kažiprsta, gledano od dlana.




Tettsui
– Zadebljani donji deo stegnute pesnice koga čini površina od korena malog prsta do početka zgloba šake. Formira se na identičan naćin kao Seiken.




Uraken
– Gornji deo čvrsto stegnute pesnice. Akcenat pri kontaktu je na površini oko zglobova kažiprsta i srednjeg prasta koji ih spajaju sa dlanom. Formira se na identičan naćin kao Seiken. Prilikom udarca zglob šake može da napravi pokret nadlanicom prema gornjoj strani podlaktice.




Hiraken
– Prsti ispružene šake se saviju prema dlanu u drugom zglobu gledano od vrha prsta. Palac se savije i priljubi uz ivicu dlana. Ovako formirana šaka koristi se za udarce direktno prema napred i kružne udarce prema napred. Kod prvih udarnu površinu čini ivica (brid) koju prave zglobovi savijena četiri prsta. Kod drugih je to površina koju čine prsti delom od vrha prsta i prvi zglob kao i koren dlana sa korenom palca.




Ippon nukite
– Vrh ispruženog kažiprsta. Šaka se potpuno otvori i prsti ispruže. Kažiprst ostane potpuno ispružen u kontrakciji dok se ostali prsti saviju u prvom zglobu od dlana i svojim vrhovima priljube uz njegovu ivicu. Palac se takođe savije i priljubi uz gornji brid dlana. Zglob šake čvrsto povezuje šaku i podlakticu. Njihov odnos može biti takav da se šaka direktno nastavlja na podlakticu ili da se zglob savije bridom dlana kod malog prsta ka donjem bridu podlaktice.




Nihon nukite
– Vrhovi ispruženog kažiprsta i srednjeg prsta. Može se formirati na tri načina :

1. Mali prst i do mali prst ispružene šake se saviju u prvom zglobu od dlana i vrhovima priljube za ivicu dlana. Palac se savije i prisloni uz gornji brid dlana. Kažiprst i srednji prst se maksimalno ispruže i razdvoje u obliku slova V. Sa nadlanicom i podlakticom su u istoj ravni.


2. Mali prst i do mali prst ispružene šake se saviju u prvom zglobu od dlana i vrhovima priljube za ivicu dlana. Palac se savije i prisloni uz gornji brid dlana. Kažiprst i srednji prst se maksimalno ispruže i pripiju jedan uz drugi. Sa nadlanicom i podlakticom su u istoj ravni. Kako srednji prst ne bi bio više opterečen prilikom kontakta, savije se tako da mu se vrh poravna sa vrhom kažiprsta.


3. Svi prsti se ispruže. Palac se savije i prisloni uz gornji brid dlana. Kažiprst i srednji prst se razdvoje u obliku slova V. Srednji, do mali i mali prst pripijeni su jedan uz drugi. Svi prsti su sa nadlanicom i podlakticom u istoj ravni.




Yohon nukite
– “Ruka koplje”. Vrhovi ispruženih prstiju (osim palca i malog prsta). Može da se formira na dva načina :

1. Prsti se potpuno ispruže tako da nisu ni pod kojim uglom u odnosu na nadlanicu i gornju stranu podlaktice več sa njima čine čvrstu celinu. Palac je savijen i prislonjen uz gornji brid dlana. Da bi se sila udara jednako raspodelila vrh srednjeg prsta se poravna sa vrhovima kažiprsta i domalog prsta.


2. Ispruženi prsti su savijeni u zglobu koji ih spaja sa dlanom. Znaći prsti i dlan su pod blagim uglom. Da bi prsti bili usmereni prema napred, nadlanica se povlaći ka gornjoj strani podlaktice za taj isti ugao. Zamišljena linija koja prolazi kroz podlakticu povezuje koren dlana i vrhove prstiju. Palac svojom spoljašnjom ivicom dodiruje tu liniju, a vrhom se oslanja na kažiprst. Da bi se sila udara jednako raspodelila vrh srednjeg prsta se poravna sa vrhovima kažiprsta i domalog prsta.




Shuto
– “Ruka sablja”. Deo brida ispružene šake od korena malog prsta do zgloba šake. Prsti se ispruže i stegnu jedan uz drugi. Palac se savije i priljubi uz gornji brid dlana. Zglob šake nije savijen ni pod kojim uglom tako da je šaka u direktnom produžetku podlaktice i sa njom čini čvrstu celinu. Blokovi i udarci koji koriste ovu udarnu površinu imaju putanju “sečenja”, pa su zbog toga specifićni i atraktivni. Kod velikog broja ljudi tehnika izvedena bridom dlana je simbol Karatea.




Haito
– “Gavranovo krilo”. Brid dlana ispružene šake kod palca koga čini koren palca i površina do korena kažiprsta. Prsti se ispruže i pripiju jedan uz drugi. Palac se savije i osloni na dlan. U zavisnosti od tehnike koja se izvodi šaka je u produžetku podlaktice i sa njom čini čvrstu celinu ili je pod određenim uglom primaknuta nadlanicom gornjoj strani podlaktice. Upotrebljava se u tehnikama koje vode poreklo iz starih kineskih i okinavljanskih škola.




Haishu
– Nadlanica otvorene šake. Prsti se potpuno ispruže i stegnu jedan uz drugi. Palac se savije i prisloni na dlan. Zglob šake se maksimalno učvrsti i ne sme biti pod uglom. Šaka mora biti u istoj liniji sa podlakticom i sa njom čini čvrstu celinu.




Shotei
– Koren dlana. Šaka se u zglobu savije nadlanicom prema gornjoj strani podlaktice. Deo dlana blizu zgloba šake, koren dlana, isturi se napred. Prsti i palac se blago saviju i povuku u nazad. Postoji varijanta gde su prsti savijeni u prvom zglobu od dlana i priljubljeni uz njega. U obe varijante je važno da mišići svih prstiju budu stegnuti.




Seiryuto
– Površina dela korena dlana i dela brida dlana kod maloga prsta bliža korenu dlana. Prsti se ispruže i priljube jedan uz drugi. Palac se savije i priljubi uz gornji brid dlana. Ako se udara prema napred šaka se nadlanicom primakne gornjoj strani podlaktice tako da vrhovi prstiju gledaju prema gore. U odnosu na pravac udarca šaka je pod uglom da bi se naglasila udarna površina.




Toho
– Polukružna unutrašnja površina savijenog palca i kažiprsta. Palac se odvoji od ispružene šake, polukružno savije i vrhom obori na dole. Ostali prsti su spojeni i takođe polukružno savijeni. Šaka se postavi pod uglom u odnosu na zamišljenu vertikalnu ravan tako da gledano odozgo svi prsti budu vidljivi. Palac i kažiprst su prislonjeni na zamišljenu vodoravnu ravan.




Keiko
– Podseča na kljun pileta. Formira se prikupljanjem vrhova polu savijenih prstiju oko vrha palca. Ni jedan od prstiju ne sme da štrči. Pokret je sličan onome kada hoćemo sa ravne površine stola vrhovima prstiju podići malu količinu soli.




Koken
– Gornja površina savijenog zgloba šake. Formira se tako što se šaka maksimalno dlanom približi unutrašnjoj strani podlaktice. Prsti su prikupljeni jedan uz drugi i blago su savijeni.




Omote kote
– Ivica podlaktice u pravcu palca bliže zglobu šake.




Ura kote
– Ivica podlaktice u pravcu malog prsta bliže zglobu šake.




Hira kote
– Gornja strana podlaktice u pravcu nadlanice bliže zglobu šake.




Hiji / Empi
– Lakat. Formira se tako što se ruka u laktu maksimalno savije. Energija udarca se koncentriše i prazni preko male površine vrha lakta. Ona nije identična u svakoj tehnici. Pravac izvođenja i izabrana tehnika tačno određuju koji je to deo površine vrha lakta i dela ruke bliže njemu.




Noge


Hiza – Koleno. Energija udarca se koncentriše i prazni preko male površine kolena. Ona nije identična u svakoj tehnici. Pravac izvođenja izabrane tehnike tačno određuje koji je to deo površine kolena.





Sune
– Prednja strana potkolenice.




Haisoku
– Gornja strana stopala – ris. Stopalo je u direktnom nastavku potkolenice. Svi prsti se saviju prema tabanu, a prednji deo stopala maksimalno odalji od kolena.




Chusoku
– Prednji deo tabana – čelo tabana. Stopalo je u direktnom nastavku potkolenice. Svi prsti se maksimalno podignu na gore. Položaj stopala zavisi od udarca koji se izvodi. Ako je to Mae geri – udarac nogom prema napred, stopalo je ispruženo od nas. Ako je to Mawashi geri – kružni udarac nogom prema napred, stopalo je gornjim delom povučeno ka kolenu.




Sokuto
– “Sablja noge”. Spoljašnji brid tabana. Stopalo se prednjim delom podigne prema kolenu i sa podkolenicom formira ugao od 90°. Svi prsti se saviju prema dole, a palac prema gore. Ovakav položaj je važan kako bi se istakao brid i da bi se dobila maksimalna kontrakcija stopala. Takođe omogućava i kontrakciju mišića spoljne strane potkolenice koji aktivno učestvuju u izvođenju udarca. Ako nepoštujemo ovakav položaj može doći do povrede skočnog zgloba.




Teisoku
– Unutrašnja ivica stopala i deo tabana bliže njoj. Palac se podigne, a ostali prsti saviju prema tabanu. Zglob stopala postavimo pod takvim uglom da kada se oslonimo o pod dodirujemo ga samo ivicom stopala kod malog prsta. U zavisnosti od tehnike koju izvodimo prednji deo stopala je maksimalno primaknut kolenu ili je odmaknut od njega.




Kakato
– Peta. Prsti i prednji deo stopala se maksimalno podignu prema kolenu. U zavisnosti od tehnike koju izvodimo udarna površina može biti vrh pete i deo tabana u neposrednoj blizini ili vrh pete i deo noge u neposrednoj blizini iznad nje.




Tsumasaki
– Vrhovi nožnih prstiju. Prsti se ispruže, pripiju jedan uz drugi i kontrakuju. Pošto vrh palca trpi najveće opterećenje moguća je varijanta da se prst do palca postavi preko njega da bi ga ojačao. U zavisnosti od tehnike koju izvodimo prednji deo stopala je maksimalno primaknut kolenu ili je odmaknut od njega.




Glava


Atama – Glava. Udarci glavom su važno oružje u bliskoj borbi. Njena građa na određenim mestima ima čvrstu strukturu tako da udrci mogu biti vrlo snažni i razorni. U svakom slučaju protivnika će iznenaditi, dekoncentrisati i demoralisati. Izvode se pokretima prema napred, u stranu, nazad i gore. Pravac izvođenja tehnike određuje kojim delom glave se udara. Najčešća meta napada je protivnikovo lice, a ređe pleksus i predeo rebara. Prilikom zadavanja udarca važno je u jednom trenutku posle ostvarenog kontakta sa ciljem zaustaviti pokret kontrakcijom celokupnog tela sa naglaskom na mišiće vrata i lica. Značajnu primenu ima u situacijama samoodbrane. Kod ove udarne površine sam se upustio i u delimično objašnjenje načina izvođenja udaraca iz razloga da čitalac stekne neka osnovna znanja u slučaju da odluči da samostalno krene u uvežbavanje. I ako tehnike izvođenja udaraca glavom izgledaju kao sasvim prirodni pokreti zbog mogućih posledica isključivo preporučujem rad sa instruktorima.



Za kraj hoću da napomenem da se u borbi može koristiti Tai – telo kao udarna površina. Tai atari – udarac telom se izvodi velikim površinama kao što su grudi, kukovi, predeo ramena, gornji i donji deo leđa. U situaciji realne borbe primena udarca telom sigurno će doprineti pobedi.


Autor fotografija Aleksa Matijević


TAMESHIWARI




3 коментара:

  1. Да ли можете да пронађете нешто о виталним тачкама на телу?Осу!

    ОдговориИзбриши
  2. Tekst je vrlo precizan i lepo opisuje strukturu sake,slike to podrzavaju sa naznacenim udarnim povrsinama.Nadovezao bih se na Marijin komentar i bilo bi super videti primenu neku od ovih udaraca na vitalne tacke.OSU!

    ОдговориИзбриши