Poštovani čitaoci Karate RINGA, u
ovom nastavku moje karate priče želim da vam opišem kako sam i zašto bio
DOŽIVOTNO disvalifikovan iz karate sporta.
Sportisti zabraniti bavljenje voljenim sportom isto je
kao nekom zabraniti da diše. Znači, sasvim ga ubiti…
O pionirskom vremenu karate sporta sam već dosta
pisao. Posle idiličnog početka počeli su sukobi i naši odnosi (među pionirima
karatea) su se izmenili.
Ja sam sa fanatizmom smatrao da je karate dovoljno
vredan da se sačuva od bilo kakve zloupotebe, moralne ili materijalne. Čuvao
sam karate čistim i od sebe i od drugih. Radio sam sve moguće poslove da bi se
izdržavao (kao student), a karate je ostao nedirnut, jer već tada je on postao
moj način života.
Tada sam verovatno svima bio smešan na sastancima
SOFK-e tvrdoglavo zagovarajući da se entuzijazam i ljubav prema sportu ne smeju
materijalizovati. Na žalost, svi nisu tako mislili i baš u tome je bio koren
rascepa.
Uostalom, i vremena tih 60-ih su bila puna nepravdi,
kako u sportu tako i u svakodnevnom životu. Laži i zloupotrebe su bili prisutni
svuda. Njima su se mogli rešiti mnogi problem i obezbediti lagodan život.
Verujte, meni nisu smetali tada već bivši karate prijatelji, nego nepravda
kojom su se služili ne birajući sredstva pri ostvarenju svojih mutnih planova.
Ja sam u to vreme još mislio po nekoj “epskoj”,
dinarskoj tradiciji da se sve može postići smelošću srca i snagom pesnica.
Smatrao sam da je čast na prvom mestu i da je najvažnija. Ali, neprijatno je
bilo da baš oni kojima sam na ringu hteo dokazati svoju superiornost i ukrstiti
pesnice, nisu to dozvolili.
Odlično su znali da me “rade”. Bili su isuviše vešti da
se pojave tamo gde treba i da ih nema tamo gde ih ne treba biti, gde je rizično
za njihov ugled. U određenim momentima kada su njihove podlosti bile
nepodnošljive, nisam znao kako da reagujem. Jednom sam čak i otišao na trening
jednog od njih, i ispred svih njegovih učenika tražio borbu. Taj je bez mnogo
uzbuđenja spakovao svoje stvari i sa njemu specifičnim smeškom otišao. I šta
onda da radim? U tim početnim vremenima nismo imao svoj savez nego smo bili u
Savezu za džudo i srodne sportove, U to vreme džudo je bio u opadanju, i mi smo
se probijali pod njegovim okriljem. I oni su bili zasićeni svojim sitnim i
krupnim intrigama. S obzirom na naše neiskustvo koristili su nas gde god su
mogli. Na primer, tadašnji sekretar džudo saveza, kao u poverenju rekao mi je
da izvesni K. takođe iz tog saveza, govori ružne stvari o meni i da trebam da
ga prebijem. Ja opet tog čoveka nisam ni poznavao. Tako su preko nas pokušavali
da reše neke svoje lične sukobe. Smučio mi se takav način njihovog
obračunavanja ali neizvršavanje te želje mi nikad nisu zaboravili.
Bilo je to u nedelju 23. februara 1969. g. u Hali sportova
na Novom Beogradu, na “Karate kupu šampiona 1969”. Branio sam titulu šampiona.
Moj izazivač je bio izvesni Žika Vukojčić koji mi je drsko razbio nos, i to
posle znaka sudije, kada sam već stao i spustio ruke. I tada sudija (jedan od
braće) umesto da disvalifikuje Žiku, prilazi meni i provokativno me pita da li
idem dalje ili se predajem? Ja, besan nastavljam meč i ne mogavši da se
suzdržim, udaram Žiku. Sudije tada pobesne i mene disvalifikuju, a Žika, ležeći
na podu, pobeđuje. Odjednom sasvim drugačiji kriterijum od onog malopre i onda
ja, onako ljut i krvav, priđem sudiji, jednom od braće, sa namerom da ga samo
upitam – zašto? Međutim, sudija verovatno uplašen zauzima borilački gard. E, tu
ja više nisam mogao da se uzdržim, jer to mi je isuviše ličilo na provokaciju,
i htedoh da mu, jednu običnu šamarčinu zalepim. Sve mi se tada smućilo. I, eto
tako se završila moja sportska karijera.
Gospode Bože, u tim za mene pretužnim trenucima i
strašnim momentima, bio sam stvarno podmuklom režijom nepravedno izazvan,
osuđen i ostavljen od svih. Izgledalo je da sam svima smetao i da su svi jedva
čekali da me uklone. Bila mi je izrečena najteža kazna koja se može izreći
jednom sportisti, doživotna diskvalifikacija i zabrana bavljenja karate
sportom. U svoj toj mojoj tragediji najteže mi je palo što su mom rođenom klubu
“Student” odmah prosledili moju diskvalifikaciju, a oni su me izjurili iz
kluba. Bilo mi je neshvatljivo da su baš oni, moji učenici koje sam najviše
voleo i cenio, pokazali svoje drugo, podmuklo lice. Naši odnosi su bili čisti i
nije mi nikada bilo jasno zašto
sam smetao Slobi, Đoki, Raji, Spiri, koji kao da su jedva doćekali moju
nevolju.
Teško je opisati osećaj sportiste na vrhuncu svoje
fizičke (ne duhovne) snage, kada je kao nožem surovo presečen njegov razvoj i
čitav jedan život.
Jedinu utehu u toj situaciji činila mi je grupa vernih
učenika, vedro nebo i Kalemegdan. Skupljali smo se i trenirali na Gornjem
gradu. Bio je tu Filke, Ganga, Slobodan, Rajko i drugi. Neki od njih su mi
ostali verni kao učenici sve do danas.
Jedini klub gde sam mogao slobodno navraćati i
trenirati bio je “RADNIČKI”. Moj nikada neprežaljeni drug, pokojni Brajan imao
je razumevanje i utehe za mene.
Da bih se ipak dokazao sebi i drugima uputio sam se na
karate putovanje po Zapadnoj Evropi. Tamo sam osetio miris podzemlja, nisam
birao ni klubove ni protivnike, dokazivao sam sebi sebe. Ne, to nisam bio ja.
Sve je to bila nestvarna etiketa i želja za dokazivanjem, izlišna i
bespotrebna. To nije bio karate koji sam očekivao. Čemu gladijatorstvo? Vratio
sam se u zemlju i iskreno želeo MIR I RADOST u srcu. Sve je i svuda bilo lažno,
izveštačeno i previše prolazno. Da, želeo sam da u moj karate uđe MIR – duboki
MIR.
Imao sam unutrašnji poziv da pođem u neki MANASTIR.
Dragi čitaoci Karate RINGA, nadam se da vam ova moja
karate priča nije dosadna, ali želeo sam da vam prenesem malo duha i atmosfere
onog našeg pionirskg doba. Verujte, nikakve druge namere nemam osim da
ilustrujem sobom kako KARATE može postati način života samo ako ga sačuvamo
čistim od sebe i drugih. Želim vam svima puno uspeha u našoj zajedničkoj
ljubavi zvanoj KARATE.
Pozdravlja Vas Vaš V. Bilbija
KARATE RING
JUGOSLOVENSKI ČASOPIS
ZA
BORILAČKE SPORTOVE
maj 1990., br. 36,
strana 8-9
Ponuda zajma po 2% stope je vrlo zanimljiva u kojoj sam našao Pedro zajam ponuditi originalan i brz postupak zajma ikad, jer otkad sam podnio zahtjev za zajam Pedro i njegovu zajamnu tvrtku u New Yorku, uspio sam upravljati svojim poslom i podmiriti se Ostale financijske potrebe, Pedro i njegova zajamna tvrtka nude mi zajam po stopi od 2% od 2 milijuna eura za moj posao pokretanja i tako sam ponosan što objavim da je Pedro zajam ponuda najbolje mjesto za stjecanje bilo koje vrste za bilo koju vrstu Zajmovi.
ОдговориИзбришиKontaktirajte Pedro Mail: pedroloanss@gmail.com