Drevna japanska izreka kaže:
"Najbrži mač je onaj koji se nikad ne izvlači". Godinama sam
razmišljao o ovoj rečenici bezuspešno pokušavajući da je dešifriram i primenim
na svoj trening. Izgledala mi je grozno nejasna, tako da sam počeo polako da
gubim interes za nju i verovatno bih je potpuno potisnuo iz sećanja da nije
bilo razgovora sa Terukuji Okazakijem, predsednikom i glavnim instruktorom
Internacionalne šotokan karate federacije. Njegova priča dala mi je uvid u
značenje ove rečenice i mislim da zaslužuje da se ponovi.
Kada sam došao u taj deo sale, bio sam iznenađen videći Funakošija kako
sedi na stolici pored zida. "Ovo je divno", mislio sam. "On će
biti ponosan kada bude video koliko sam ja dobar crni pojas!"
Počeo sam sa časom i odmah krenuo da vičem na nove učenike: "Ne! Ne!
Ne! To je grozno! Ne razlikuješ levu stranu od desne. Radi ovako! Umukni, ne
postavljaj glupa pitanja!"
Posle nekoliko minuta moje predstave, začuo sam slab, krhak glas, kako me
zove: "Okazaki, dođi ovamo za trenutak". Sa velikim iznenađenjem
shvatio sam da me to Funakoši zove. On želi da mi čestita na mojoj strogoj
metodi obuke, mislio sam.
Dotrčao sam do njega i duboko se poklonio: "Da, gospodine! "
povikao sam.
"Jesi li ti crni pojas?" pitao me je svojim visokim drhtavim
glasom.
"Molim, gospodine? "
"Jesi li ti crni pojas?" ponovio je.
"Oh, da, gospodine! Ja sam, Okazaki. Vi ste mi ga dodelili na zadnjem
ispitu".
"Ko ti ga je dodelio?" potao je sa nevericom.
"Pa, vi gospodine. Sećate me se. Ja sam, Okazaki".
U to vreme Funakoši je imao oko 90 godina i ja sam počeo da mislim da je
izlapeo ili u najmanju ruku da ga je pamčenje izdalo zbog starosti.
"Ne", reče on, "ne sećam se. Ali, možda mi ti možeš pomoći
da se setim. Pokaži mi tvoj udarac".
Odstupivši od njega, počeo sam polako da udaram u vazduh.
"Da li tako udara jedan crni pojas, Okazaki?" zapitao je.
"Mislio sam da bi crni pojasevi trebali da budu jaki i brzi".
"Naravno gospodine!" povikao sam i počeo da udaram brže i jače.
"C; c, c", zacoktao je, češući glavu u nedoumici. "To je
grozan udarac. Nije moguće da si ti crni pojas. Ti nikog ne bi mogao ozbiljno
da udariš".
"Mogao bih!" povikao sam padajući u vatru. Postao sam svestan
činjenice da su svi u sali prestali da vežbaju i da bulje u mene.
"Onda mi pokaži!" povikao je Funakoši. "Napred, pokušaj da
me udariš! Ti si slab, ne verujem da to možeš!"
Bio sam mlad i moje uzbuđenje pretvorilo se u slepi bes. Napao sam ga
kriknuvši moj KJAI iz dubine stomaka. Udarac sam zadao iz sve snage, stisnuvši
zube i oči.
Kako se grmljavina moga glasa polako gubila u sali, postajao sam svestan
činjenice da Funakoši nije više tu, ispred mene. Bilo je to kao buđenje iz
lošeg sna, kada shvatimo da je ono što je do malopre izgledalo tako stvarno u
stvari samo proizvod našeg nesvesnog duha. Ali, kada sam se ispravio, pomislio
sam: "Ovo nije san! Gde je otišao?
Da mi se sve ovo ne pričinjava?"
"Okazaki", čuo sam tanki glas iza sebe. Skočio sam kao da me je
sam đavo ubo otpozadi svojim trozupcem. Funakoši je stajao na dva metra iza
mene... hladno se smeškajući.
"Promašio si Okazaki", rekao je tiho, približavajući mi se.
"Ti imaš svu tu tehniku i snagu, a opet, ne možeš da udariš starog
90-togodišnjeg čoveka. Možda bi ovo trebalo da imaš na umu kada treniraš svoje
učenike. Ako im budeš poklonio svoju pažnju i razumevanje oni te neće tući kada
jednog dana budeš star i slab kao ja. A sada te molim da nastaviš sa obukom
svojih učenika".
Nijedno iskustvo u mom životu nije me tako prestravilo kao ovo. Još uvek ne
razumem kako se taj 90-togodišnji čovek našao iza mene a da ja nisam video kako
se pokrenuo. Ali, zato shvatam jednu stvar: imati veliki ego i biti uobražen
najgluplja je i najopasnija stvar koju čovek može posedovati.
Kada pomislim kako je Funakoši smanjio moju nadutu glavu na pravu meru,
čudim se kako je uopšte još imam".
U sredini Funakoši Gičin, desno Terukuji Okazaki
Tekst preuzet iz časopisa:
"Karate bilder" br 6 '85
U potpisu: Randal Hasel
Slika preuzeta sa:
Нема коментара:
Постави коментар