Godine 1947. održava se u Tokiju
prvo otvoreno svejapansko prvenstvo svih karate stilova. Masutacu Ojama je
ubedljivi pobednik zahvaljujući svojoj sjajnoj fizičkoj kondiciji i neumornom
vežbanju u planini. Ali, stara ideja da ubije bika golim rukama i dalje ostaje
u njegovoj glavi i on odlazi na klanicu u pedgrađu Tokija. Posle rasprave sa
nepoverljivim službenicima, dobija dozvolu da se suoči sa bikom teškim oko 500
kg. Ojama zadaje samo jedan udarac životinji u glavu … i bik krvareći iz nosa i
usta daje se u beg pre nego što je Ojama uspeo da mu se približi drugi put.
Napuštajući, razočaran, klanicu Ojama će kasnije saznati da su kasapi otkrili
da je biku jedan rog bio polomljen!
Godine 1952. šampiona poziva
Kokiši Endo, nosilac crnog pojasa, 6. dan (džudo) koji je prešao u
profesionalne rvače da zajedno krenu na egzibicionu turneju gradovima SAD.
Ojama će na toj turneji izvesti 30 demonstracija karatea, pobediti u tri
egzibicione borbe protiv profesionalnih boraca, zaraditi od svake od tih borbi
po 1.000 dolara i pojaviti se devet puta na TV. Njegova popularnost će postati
ogromna i po povratku u Japan, novine će mu posvetiti čitave stranice.
U suštini nezadovoljan svojim
borbama sa ljudima Masutacu Ojama i dalje ne odustaje od borbe sa životinjom i
počinje da se bori protiv mladih bikova lomeći im rogove. Svaki put bi tražio
da se bori protiv jačeg bika. Jedno filmsko udruženje mu šalje ponudu da snimi
film o njegovim uspesima. Masutacu pažljivo proučava borbe bikova, njihove jake
strane i nihove slabosti. Da bi izbegao trčanje za životinjom vežba sprint,
trči svakog jutra po osam-deset kilometara i vežba po pet časova u dođou.
Godine 1953. sve je konačno
spremno za film i obračun će se održati u oblasti Šiba, u mestu Tatejami, malom
seocetu na morskoj obali. Dosadna kiša više puta odlaže ono što svi nazivaju:
“borba stoleća”, a jedan reporter je uputio majstoru karatea sledeću poruku:
“Blagosiljajte kišu, g. Ojama, jer Vam ona donosi još jedan dan života”. I
pored svih sumnji i bojazni, Masutacu Ojama, posle jedne seanse meditacije na
morskoj obali, ulazi u arenu da se suprotstavi životinji od 625 kg. čiji je
svaki rog imao dužinu po 40 cm. Eskivirajući napad životinje, uhvatio ju je za
rogove i pokušao da je obori na tlo. Ali bik je bio jači od čoveka i karatista
je bio odbačen u stranu kao perce, izgrebanog trupa. Ne obazirući se na povrede
i krv koja je curila, Ojama je još jednom uhvatio bika za rogove i započeo novo
odmeravanje snage između čoveka i životinje. Malo po malo, pred nemim
gledaocima, čovek je počeo pobeđivati i s očajničkim urlikom bik pade na pesak
pod stiskom svog protivnika. Jedan šuto udarac, izveden brzinom munje i bik
ostade kraći za rog! Masutacu Ojama je ostvario svoj san: pobediti odraslog
bika golim rukama! Borba je trajala trideset pet minuta, a da pobednik nije
imao predstavu o vremenu za sve vreme svog podviga!
Ojama je kasnije objasnio razloge
svog uspeha. Pošto je oborio bika na tlo, trebalo je polomiti mu rog jednim
jedinim šuto udarcem, što nije teško jer se takav rog lomi dosta lako u tom
položaju. Teškoča se sastojala u činjenici da je trebalo zadati samo jedan
udarac jer u suprotnom bi bik poludeo od besa i tada ga ništa ne bi moglo
obuzdati.
I pored obožavalaca koji su uzvikivali
parole o nepobedivosti svog idola, Ojama je uveravao sve da karatista od 100
kg. istreniran na adekvatan način može da ostvari ovakav uspeh za manje od tri
godine. Snaga nazvana “nadprirodnom”, neophodna da se polomi biku rog, kao i
prilikom lomljave cigli ili dasaka, može se steći odgovarajućim treningom.
Mentalna snaga i koncentracija igraju veliku ulogu u ovakvoj vrsti poduhvata.
Rečenica Mijamoto Musašija ostala je urezana u Ojaminoj glavi: “Ne mislite ni o čemu drugom u životu osim o
pobedi ili o porazu, sve ostale alternative su bežnačajne”.
Dana 11. novembra 1956. godine,
jedan drugi meč sličan citiranom se održavao na stadionu Denen u Tokiju.
Društvo za zaštitu životinja mu je strogo zabranilo da ubije životinju, a
Masutacu Ojama je još jednom odlučio da polomi rog ogromnog bika teškog preko
600 kg. nazvanog “Raiden Go”. Dok mu
je u prvom pokušaju u Tatejami trebalo oko pola časa, u Tokiju je za tri minuta
bik ostao bez jednog roga, na veliku žalost nekih gledalaca koji su došli da
vide poraz čoveka pred životinjom.
Tako je Ojama imao borbe sa 52
bika: 3 životinje su umrle, u 48 je imalo polomljen rog. Samo jedna se
“izvukla” . Kako bi testirao granice ljudske izdržljivosti, Masutacu Ojama je
trenirao za borbu protiv medveta i tigra. Ali uslovi nisu išli na ruku takvim
borbama, konstantna ljubomora mu je donosila negativan publicitet. Vreme je
prolazilo i Ojama je osećao da više nije u godinama za izvođenje takvih
poduhvata.
Preuzeto iz teksta:
“Ojama i bik koji
plače”
Priredio: Dejan Nedić
Priredio: Dejan Nedić
“Crni pojas” broj 56,
april 1991.
Slika preuzeta sa: